Velimirijanum je zadužbina Velimira (Viljem) Mihaila Teodorovića, vanbračnog sina kneza Mihaila.
Velimir Mihailo Teodorović ostavio je dva miliona dinara Kraljevini Srbiji za prosvetne, privredne i kulturne ciljeve. Njegovimo imanjem je trebalo da bude odvojeno od državnog imanja, kao zadužbina, pod imenom „Velimirijanum“. Raspolaganje novcem po testamentu 1889.godine imao je Državni savet.
Milion dinara je u međuvremenu potrošeno jer su oko prava imovinom morali da se vode sporovi pred rumunskim sudovima. Kao naslednici imovine pojavljivali navodni, bliži i dalji potomci porodice Obrenovića, koji su osporavali osnivanje zadužbine. Među onima koji su osporavili testament bili su potomci Mihailove sestre Petrije, a zatim i kraljica Natalija. Kraljevina Srbija morala je da iz fonda Velimirijanum-a izmiri poravnanje sa naslednicima sa kojima je bila u sporu.
Tek deset godina nakon njegove smrti moglo je da se raspolaže njegovom imovinom.
Godine 1905. kralj Petar I Karađorđević je potpisao Zakon o radu zadužbine, koji je Državnom savetu omogućilo da odredi način rukovanja zadužbinom. Tek 7.oktobra 1908.godine Državni savet propisao je „Pravila zadužbine Velimirijanum“ .
Prvi upravnik zadužbine je bio Nikola Pašić. Kasnije je zadužbinom raspolagalo Srpsko privredno društvo Privrednik .
Sredstvima zadužbine je izvršen prenos posmrtnih ostataka Velimira Mihaila na Novo groblje u Beogradu.
Sredstvima Velimirijanuma pomagano je Srpskoj akademiji nauka, Beogradskom univerzitetu, raznim humanitarnim ustanovama, otkupljivane su knjige koje su poklanjane školama, gimnazijama…
Od zadužbinskog prihoda odvajalo se i za unapređenje i ulepšavanje Beograda.
Zadužbina je dobro radila sve do 1945. godine.
Velimirijanum je Beogradu imao svoju zgradu, u ulici Svetog Save broj 11 pored Hotela „Slavija“. Na zgradi nema nikakvog obeležja da je tu bila zadužbina „Velimirijanum“-a.